Tri pripovijetke koje čine ovu knjigu otkrivaju nam jednog malo poznatog autora iz Bosne i Hercegovine i jedan malo poznati svijet. To je svijet piščevog zavičaja u dolini rijeke Prače koja protiče između velikih istočnobosanskih planina Romanije i Jahorine i uvire u Drinu. Te veličanstvene planine odavno su opjevane u narodnoj poeziji, a 1984. Jahorina je, zajedno sa Trebevićem, Igmanom, Bjelašnicom i Treskavicom postala i „olimpijska“, pošto je te godine Sarajevo bilo domaćin izuzetno uspješnih XIV zimskih olimpijskih igara. No Slobodan Srdanović se u ovoj prozi ne bavi tim vremenom kratkotrajne slave i sjaja, a tek se djelimično, gotovo uzgredno, osvrće na vrijeme i posljedice strašnog Bosanskog rata, do kojeg je došlo u procesu svekolikog razaranja zajedničke jugoslovenske države.
Motive za sve tri pripovijetke autor je našao u ranijim epohama, tokom 19. i 20. vijeka. Događaji koje opisuje zbivaju se u vrijeme turske, zatim austrougarske vladavine u Bosni i, najzad, u doba socijalističke Jugoslavije i njenog nestanka. A s krvavim ratnim razaranjem te zemlje, razoreni su i oblici kakvog-takvog zajedništva u jednoj etnički složenoj sredini kakva je upravo bila ona kojom se pisac bavi. Uprkos svim istorijskim lomovima i iskušenjima, u piščevom su zavičaju zajedno živjeli i radili pravoslavni Srbi i muslimani (Bošnjaci). Oni danas žive pretežno jedni „pored“ drugih, sa teškim ratnim traumama i međusobnim omrazama, za čije će prevladavanje biti potrebne decenije ionako neizvjesne budućnosti.
Danas, kada se većina pisaca iz Bosne i drugih južnoslovenskih zemalja najčešće bavi upravo tragičnim međunacionalnim ratovima devedesetih godina prošlog vijeka, pripovjedačko tematizovanje života iz dalje prošlosti može nam se učiniti pomalo neočekivanim pa i manje obećavajućim. Tim prije ako znamo – bar što se prošlosti Bosne tiče – da tu već imamo veliki pripovjedački opus neprevaziđenog majstora Ive Andrića, kao i izvanredna djela Meše Selimovića, Skendera Kulenovića i Branka Ćopića, ili još starijeg pripovjedača Petra Kočića. To su kanonski pisci moderne proze srpskog (srpskohrvatskog) jezika. U njihovim pripovijetkama i romanima stoljetna prošlost Bosne i život njenih ljudi zrcale se kao na dlanu, predstavljeni u svim mogućim tragičnim i komičnim situacijama, u svim žanrovskim i jezičko-stilskim varijacijama. Šta tu onda, reklo bi se, preostaje nekom novom piscu?
Srdanović, međutim, nije ni imao namjeru da na bilo koji način „dopunjava“ ili „koriguje“ slike života iz minulih epoha koje su oblikovali pomenuti i brojni drugi, stariji ili mlađi pisci. Uostalom, uvijek je dopušten drugačiji, nov pogled na ovaj ili onaj događaj iz prošlosti, kao što će inventivan pisac uvijek pronaći neku situaciju, aspekt života ili zanimljivu ljudsku pojavu, nešto što prethodnici nisu zapazili ili predstavili po ukusu današnjeg čitaoca. Čak i pisac koji se bavi sadašnjošću nužno zahvata u bližu ili dalju prošlost svojih junaka, prošlost zemlje u kojoj oni žive i djeluju. Zna se: prošlost svakog naroda i svake zemlje neiscprno je vrelo književnih motiva – otud su besmisleni i uzaludni zahtjevi upućeni ovom ili onom piscu da se okrene jedino „aktuelnim“ zbivanjima, „savremenosti“. Jer savremen je svaki pisac koji se zanima vječno istim pitanjima ljudske sudbine, koji suvereno vlada modernim tehnikama pisanja i samom umjetnošću književnog izraza , bez obzira da li piše o nedavnom Bosanskom ili Tridesetogodišnjem ratu u Evropi, o progonu Jevreja iz srednjovjekovne Španije ili o životu i stradanju Isusa Hrista.
Sve tri pripovijetke Slobodana Srdanovića evociraju izvjesne vidove ranijeg života u njegovom užem zavičaju. Riječ je i o nekim porodičnim ili lokalnim predanjima i legendama u kojima je sačuvano sjećanje na važne i zanimljive događaje iz prošlosti, pojedine karakteristične likove. Ta predanja i legende pisac povezuje sa savremenim iskustvom tragičnih međuetničkih podjela i sukoba, praveći svoj književni omaž zavičaju kao vječno zavodljivoj priči ili mitu o posvećenom životnom prostoru i mentalitetu njegovih žitelja, mitu koji je emocionalno povezivao potomke sa precima kroz više generacije.
Iskustvo mogućeg zajedničkog života, međusobnog uvažavanja i solidarnosti dviju ili više etničkih i vjerskih zajednica, kroz istoriju je s vremena na vrijeme, osobitou ratovima za račun tuđih sila i gospodara, opovrgavano i odbacivano, pa onda u periodima mira obnavljano i rehabilitovano, posebno u doba vladajuće ideologije zajedništva i „bratstva i jedinstva“ u socijalističkoj Jugoslaviji. Posljednji rat sve je to bukvalno razorio, što je za pisca jedna od najvećih istorijskih tragedija Bosne i Hercegovine.
Srdanović pripovijeda jednostavnim i razumljivim jezikom u realističkom ključu, tako da ostaje pristupačan najširem krugu čitalaca. Njegove priče vjerovatno će se najviše dopasti onim češkim čitaocima koji donekle poznaju Bosnu, posebno njene brdsko-planinske krajeve i duševnost jednostavnih ljudi, seljaka i radnika, koji u njima tradicionalno žive. Srdanovićeve priče svojim realizmom prikazivanja, uz povremeno „poetizovanje“ pojedinih značajnih trenutaka u pripovijedanju, ukazuju na pisca duboko odanog tome svijetu koji je umnogome uništen, ali ne i sasvim zaboravljen. Slobodan Srdanović očito voli da se sjeća „starih dobrih vremena“ u svome zavičaju za koji je sentimentalno vezan, vremena kada su se čestiti ljudi različitih etnoreligijskih pripadnosti, bar u periodima mira, više i ljepše međusobno uvažavali nego što to često danas čine.
Stevan Tontić