Zbirka pesama Duška Trifunovića Tumač tiranije, još jedno je u nizu dvojezičnih izdanja edicije Slovenski jug – prijateljima češkim. Zbirku je uredio Stevan Tontić; urednica češkog izdanja je Sandra Vlainić. Prevod na češki: Matej Matela.

 

Duško Trifunović, jedan je od najvećih jugoslovenskih književnika, pjesnik i televizijski autor. Rođen je 13.9. 1933. u Šijekovcu kod Bosanskog Broda. Napisao je dvadeset knjiga poezije, četiri romana i nekoliko drama. U Sarajevo dolazi kao mladi bravar, sa 24 godine, ali već sledeće godine, 1958. izdaje prvu knjigu Zlatni kuršum koja je odmah bila nagrađena Brankovom nagradom na Stražilovu. Svrstan je u talas nove urbane poezije sarajevskog kruga, gdje je najduže i stvarao.

 

Bio je i autor emisija na TV Sarajevo "Šta djeca znaju o zavičaju". Zaslužan je i za kreiranje nečega što je nazvano sarajevska rok-en-rol škola. Sarađivao je sa najpoznatijim muzičkim bendom bivše Jugoslavije Bijelim dugmetom u izradi njihovih pjesama. Do tog momenta je bilo nezamislivo da poznat i afirmisan pjesnik sarađuje sa rok bendom. Iz te saradnje su se izrodili hitovi kao što su "Ima neka tajna veza", "Šta bi dao da si na mom mjestu", "Glavo luda" i mnogi drugi. Sam je o tom delu svog stvaralaštva napisao:

 

“Ovo nisu pjesme visokog literarnog sjaja. One su nastale tako što je nekom od mladića ili djevojaka iz moje okoline bila potrebna baš takva pjesma. Onda sam ja pisao kako sam najbolje znao, kao da se sva ta potreba za pjesmom odnosi samo na mene, a ta mladost je pjevala. Tako su ove pjesme davale sjaj sedamdesetim godinama… Jadranka Stojaković, Neda Ukraden, Indeksi, Bijelo dugme, Kamen na kamen, Ambasadori, Teška industrija, Zdravko Čolić, Željko Bebek, Vajta, Kemo... Divna mladost koja je pjevala moje riječi..! Kakva generacja!... Krhke poruke ovih pjesama pronosili su u svom divnom malom znanju najbolji muzičari sedamdesetih godina. Riječi ovih pjesama, zategnute u melodijama i rastavljene na slogove, daleko su se čule i mobilisale mlade ljude oko ljubavi, svuda – od zadružnih domova, domova kulture, gradskih trgova - do stadiona prepunih poklonika.”

 

Trifunovićevo “pjevanje i mišljenje” svojevrsni je moderni nastavak one vrste naše narodne duhovnosti i mudrosti koje su se najprimjerenije uobličile ne samo u poeziji, već i u jezičkom paradoksu i sentenci, duhovitim ali i metafizički ponornim “zamršajima” riječi, u jezičkim igrama i obrtima, u začudnim i zagonetnim, značenjski do neprozirnosti bogatim iskazima i kalamburima. S jedne strane, obično na ključnim mjestima u pjesmi, idu kod njega stihovi ukorijenjeni u tu, narodnim duhom prožetu metafiziku ljudskog opstanka, ti “mutni” virovi gnomski sublimiranog, proročki nadahnutog jezika, a s druge, pasaži sasvim razumljivog teksta, riječi koje karakterišu tzv. običan govor, jezik ulice, novina, konferencija, deklaracija...

 

I mada je Trifunović u odbrani svog jezika od tumačenja koja ga “prevode” (prenose u jasnije značenjske ravni) razvio čitavu jednu malu teoriju o “bukvalnom” čitanju i primanju poezije kao jedino ispravnom (“kod mene nema ništa između redova”), očito je da jezik njegove poezije nije jezik lirske bezazlenosti, jezik koji nedužno iskazuje ono što je u kolektivnom iskustvu na neki način već isposredovano.

 

“Ja sam se bojao tumača. Znao sam da niko ne može da pogodi moju misao, da pogodi 'šta je pisac htio da kaže'. Ja sam svu svoju mudrost pretvorio u autocenzuru. I tu autocenzuru sam tako vješto provodio da sam mogao da pišem o stvarnom događaju, o stvarnim ljudima, a da se odnosi na nekog sasvim drugog, ili na sve. I onda, dođu tumači i pričaju gluposti...”

 

Rani Trifunović neuporedivo je liričniji od Trifunovića iz doba pune zrelosti: svijet djetinjstva i zavičaja ovjenčan je u njegovoj ranoj poeziji aurama ljepote i nevinosti, slikama prvih važnih otkrića, natopljen onom mladićkom duševnošću i elegičnošću koja se još hranila vjerom u mit raja na zemlji i utopijom jednog boljeg svijeta. Poneki patetičan stih, kao npr. “Hoću da budem čovekolik i kad mi izvrate kožu¨” (“Znam zašto”), koji je fiksirao trenutke raznježenosti i sjete, ukazuje i na izvjesnu bliskost ranog Trifunovića sa neposrednim prethodnicima u kojih je poezija bila i ostala “neizlječivo” romantičarski određena kao izraz duše i nadahnuća, kao govor intime i doživljaja. Međutim, Trifunovićeve kantilene iz zbirki Zlatni kuršum (1958) i Babova rđava baština (1960) ne idu u vrstu patetično-osjećajne poezije, u bolećivi lirizam; u njima je već započela s radom krtica pjesnikove sumnje s “podzemnim” jezikom Trifunovićevih dvosmislica i gorkih pitalica.

 

Gotovo sva najbolja djela Duško Trifunović je objavio u Sarajevu, gde ga je dočekao i raspad Jugoslavije. Trifunović je inače gledao na rat kao na prirodnu, dakle neizbježnu pojavu. Pjesma “Topografija” ukazuje na niske strasti neostvarenih egzistencija koje se iživljavaju u ratu. Pjesniku su inače zamjerali što se nije jasno opredjeljivao u bosanskom ratnom sukobu devedestih godina. A on se tu držao svoje antropološki pesimističke, da ne kažemo i oportunističke teorije. Nastojao je da, kao i uvijek, ostane postrani, čuvajući se od uplitanja u opake poslove “gospođe Istorije”.

 

„Rat me zatekao u Sarajevu. Nije Sarajevo bilo mjesto gdje sam mogao otkriti znake rata. Ne! Sarajevo je bilo najljepše mjesto i najmanje opasno, zato što je neposredno prije toga Sarajevo bilo jedini jugoslovenski svjetski grad. Meni je već svega bilo dosta. Ja sam već bio nesrećan tako da mi je rat dobro došao. Nije mi drago, ali ja sam lično usrećen time što sam mogao sve da ostavim, jer sam već bio zatrpan idejama, papirima, rukopisima, kućnim namještajem, slikarstvom, itd. (...) Ja sam digao ruke od svih. Ja sam tamo ostavio sve i nisam im ništa dužan. Nemam potrebu da odgovaram na njihova glupa pitanja koja bi mi postavili, kao na primjer: «Gdje si bio?». Ja nisam nigdje bio. Ja sam odavno među zvijezdama.“

 

(Odlomci iz Pogovora Stevana Tontića i iz kazivanja Duška Trifunovića)